Ćudoređe

između mene i svijeta zdvojnog
brana od žbuke te mutnog stakla
nisu je prešli ljudi ni bog
ti jesi pa si mi dušu takla

jedino s tobom dijelim samoću
komad po komad, već godinama
ćutim šta želiš, ćutiš šta hoću
malo je tajni među nama

anđele, čemu ljepota tvoja
sliči, mjesecu punom srme
il’ nebesima kišnim kroz koja
gromovi silni grme i grme?

sve je u tebi, spokoj i moć
sve što ja volim, sve što mi treba
tiha ljepota lune što noć
resi i munje olujnog neba

kad s tvoje usne besjede krenu
svejedno da l’ su nježne il’ grube
milošte slatke me zaodjenu
i sve se tuge moje gube

i svaki pogled na taj tvoj pram
zametnut iza ušne školjke
zaliječi – kako, ne znam ni sam –
u magnovenju sve moje boljke

naručje tvoje – to je moj raj
gdje plam se moje požude pali
hrlim ti, hrlim u zagrljaj
ko pas što misli da je još mali

planetom šire znanja o časti
kler i uleme – zbor mudrih glava
svaka je gorda, svaka će kasti
da baš je njena istina prava

ja neuk, svjestan svojih međa
do dubljih zbilja nisam sezo
vrelo je moga ćudoređa
istina da te volim, princezo

u tvom je oku božanski sjaj
u tebi toli dobra ima
jedino tvoj sam, to svagda znaj
princezo među anđelima

Iz knjige: TMA I LUČ