I da…

sve to počelo je, ta i sami znate
u kolijevci jošte, među jastucima
gdje se jedne zimske noći, u zle sate
spustila sa lune sjena puna nima

od te noći nikad nisam bila sama
svagda je uz mene, uz moja ramena
mjesečeva sestra – gorčevita tama
kuda god da krenem, prati me ta sjena

pred suton mi dušu mrakom obavije
pa mi priča da će sve do dana zadnjih
blistati ko alem ljubav koje nije
u ljudima za me ni u meni za njih

ruža, parfem, sonet – sve je, kaže, ništa
samo tlapnja pusta poput loše bajke
na putu od gnijezda pa do čistilišta
jedina je zbilja u ljubavi majke

te se riječi roje nad obzorom, žele
da mi se usijeku evo tu – pod tjeme
da mi puste korijen poduž puti bijele
crne su to žile, crno je to sjeme

sve to počelo je, ta već vam je znano
u kolijevci jedne decembarske noći
kada mi je nešto čemerno i strano
slilo hladnu tamu u srce i oči

te je noći moja tek rođena vjera
u nježnost i ljubav stala da se kruni
spašeno je malo: samo jedna zera
gle, na mome dlanu sjaji slično luni

jedared će možda tome sjaju poći
kroz stud pomrčine, kao plamu leptir
neko ko će htjeti, neko ko će moći
da utoli tugu, da umiri nemir

da obeća mnogo, a ispuni više
da me kad sam bolna cjelovima vida
da me čuva kada bijesni vjetar briše
da tu bude, uvijek, i da i da i da…

Iz knjige: TMA I LUČ