orošene usne, ogrezle u strasti
lučju bremenita dva alema – oči
i pod njima bore (ako smijem kasti)
medni obraz što ga suza često smoči
ispod praha lune, srce zapretano
dranguliju koja pada preko grudi
u prevoju struka ožiljak što davno
nastade da sjetu materinsku budi
ašik tvoje riječi (znaš, ne mogu bez nje)
krila tvoga ures, rukama kostrome
izvajan da za njim vječito se čezne
ćutim ljubav, dušo, prema svemu tvome
Iz knjige: TMA I LUČ
Poezija i sve 