iz mrazne zemlje vine se sjen
pruži se hitro, preko boka
da hladnu zebnju, da sav stud njen
rasije dušom gdje bol duboka
je – jerbo teška duša lak je plijen –
i da zamrači bjelinu oka
što šalje pogled ka smrti lijen
i tako krene vježba sroka
riječi ko kapi, a od njih kiša
jarosno jezgri jeda juriša
sonetnog vijenca ti crni lijer si
gdje ti je srce, tu su ti versi
rađa se pjesma u lokvi tame
sva tmurna, samo joj jezik rudi
rep joj se vije, dok prsti – kame
riju kroz tebe, kroz tvoje grudi
tamo je plećka, a rebro tu
iz njega neće izrasti eva
komadi mrtvog tebe na tlu
leže, dokoni, poput zijeva
ne živiš više, no pjesma tvoja
diše i sikće slova pasja
bez voska baklje, bez svijeće loja
bez da je ikad sunce obasja…
Iz knjige: TMA I LUČ
Poezija i sve 