kroz prste ti klizne par niti samoće
malo paučine, koji konac sjete
pa se oko stopa što nikud ne kroče
nešto kao život prepliće i plete
u natrulo drvo, od podlosti grđe
usjekla duboko, još dublje bi htjela
oštrica crvena od krvi i hrđe
to se, biće, nešto kao život djelja
obala u paklu, na obali trupla
na truplima rane, u ranama crvi
nogama sa kojih paučinu stukla
kiša je koračaš k raju, preko brvi
pred kapijom raja stojiš dočim vjetar
sa grudi ti hrđu odnosi sa sobom
sreća ti je blizu; koji korak, metar
obikla na tugu, reći ćeš joj zbogom?
Iz knjige: TMA I LUČ
Poezija i sve 