soba puna sjena, jaglac mre u uglu
kraj prozora starog teške kiše tuku
čemerni su dani u životu – ruglu
gdje nikoga nema da ti pruži ruku
od zida do zida, sprijeda, odostraga
kroz prašnjavu tmušu gdje odavno nije
prijatelja niti boga niti vraga
gnjili vonj samoće vije se i vije
uz nozdrve, tiho, uvlači se u te
pa ti klizi niz vrat i niz pršljenove
još jednom će preći dobro znane pute
što vode u tvoje razmrvljene snove
natopljen je jastuk, znoj je more tvoje
baška ti, a baška ljudi zdravcijati
njima sreća, tebi gorke riječi koje
ćeš po blatu pjesme zanavijek sijati
Iz knjige: TMA I LUČ
Poezija i sve 