Trava

Drhtiš na mjestu punom
bola. Hladan, igličast bol
oko tebe i u tebi je.

Hiljade i hiljade i hiljade
uboda. Od malog
nožnog prsta do zvrka.

Već dobar sat čekaš
na šansu da se skloniš
drugdje, negdje…
bilo gdje gdje nema bola.

Čekaš i čekaš i čekaš
i, eto, dočekao si. Sad si, čini
se, na sigurnom, među ljudima
okruglih, mesnatih lica
ozarenih toplim osmijesima.

Ipak, umjesto olakšanja
preplavila te spoznaja:
prekasno je, šteta je već
učinjena.

Iz knjige: TMA I LUČ