ohola luna u hladnoj srmi
s visina motri rustičan kraj
kroz travnat dol te uz hum strmi
pružila svoj je srebrni sjaj
i kroz dolinu i niz gore
kao nur čista rijeka rije
i valovi se dižu i ore:
“ljepša li luna je od nas?” “nije”
a na obali, u bijednu ruhu
krezubo momče leži na boku
smola mu se gnijezdi u uhu
a krmelji u mutnu oku
gle, uz njega se privila djeva
na svome dlanu njegov dlan drži
pleća joj bijela, oko joj sijeva
al’ joj je duša crna do srži
čuj, zbori momče djevi to da
ljepote svuda, u svemu ima
gdje sija luna, gdje huči voda
jedino nikad u ljudima
Iz knjige: TMA I LUČ
Poezija i sve 